tag:blogger.com,1999:blog-4627565265771818482024-03-08T13:43:48.767-08:00O pesnikuMiodrag Lomahttp://www.blogger.com/profile/17937264720968686382noreply@blogger.comBlogger1125tag:blogger.com,1999:blog-462756526577181848.post-89506425093916143282008-04-02T14:55:00.000-07:002008-04-02T14:58:53.110-07:00Sasa Radojčić<strong>Miodrag Loma, Čudan život; Centreks; Valjevo, 2004.</strong><br />(objavljeno u Književnom listu)<br /><div align="left"><br />Zbirka pesama Čudan život Miodraga Lome<br />predstavlja za potpisnika ovog teksta jedno od prijatnijih<br />čitalačkih iskustava u poslednje vreme. To je knjiga<br />kompaktna, jasna u izrazu, a njena četiri ciklusa<br />okupljaju pesme zaokupljene otvorenim pitanjima<br />savremene individualnosti. Tradicionalnim rečnikom<br />kazano, ova knjiga pred čitaoca ispostavlja misaonu<br />poeziju; njeni problemi su katkad veoma krupni a dosezi<br />veoma duboki, čak i kada, kao u pretežnom delu pesama<br />prvog ciklusa, ona nastoji da pre svega simulira<br />jednodimenzionalnost života kojim, uglavnom, živimo.<br />Osećanje prolaznosti, neizbežna sudbina<br />„običnog“ pojedinca u svako vreme i svim podnebljima,<br />pojačano je pod uslovima anonimizovane egzistencije u<br />današnjim gradovima. Loma pronalazi uverljive slike da<br />izrazi to osećanje: „protičem… vrteška sam, a ne voz kroz<br />ravnicu“. Prizori grada mu služe da pojača utisak o<br />praznini, o banalnosti u koju smo kao u nepokretnu i<br />mlaku baru utopljeni, i u kojoj uzaludno tražimo svoj<br />odraz. Ne nalazimo se ni u sebi samima, ni u drugima.<br />Iako „duboko udišemo / tuđe živote u sebe“, lica iza kojih<br />se ti životi skrivaju, iščeznuće za nas, već sledećeg dana,<br />bez traga. U ispražnjenom, postvarenom svetu, samo<br />stvari „daju znake da jesam“. Ali stvari mogu samo<br />prividno da budu oživljene, one su samo surogat za život<br />koji očajnički nedostaje. U sjajnoj pesmi „Senke“, jednoj<br />od najuspelijih u knjizi, otvara se igra sa dobro poznatim<br />toposom moderne književnosti: senka je dvojnik, drugo<br />Ja – možda čak i autentičnije Ja; dvojnik koji otvara<br />pitanje identiteta, vrednosti i, ne na poslednjem mestu,<br />stvarnosti. Ne završava se uzalud ova pesma aluzijom na<br />Platona i tumaranje nekog lika iz njegovih filozofskih<br />mitova po svetu senki.<br />Poslednja pesma u ciklusu o ogledanju u praznini<br />nosi naslov „Ikar“, i u njoj kao da čujemo neku drugačiju<br />intonaciju, uzburkanu, ubrzanu, u jednom trenutku<br />pomislimo čak i poletnu: „da poletim kao ptica“. Ali ishod<br />mita, baš kao i ishod njegove transformacije u<br />modernom svetu, neumitan je. Smer leta je predodređen.<br />„Strmoglavo uistinu.“<br />Iz tako postavljenih okvira pesnik može samo da<br />stalno ponavlja svoja zapažanja o ispražnjenom svetu, o<br />izgubljenim danima, o praznini spolja na koju se<br />uobičajeno odgovara unutrašnjom lenjošću. Vapaj za<br />čudom, za svetim, za bitnim, tačka je do koje se mora<br />doći, ali koja u isto vreme ništa ne rešava. Pitanje ostaje<br />otvoreno, nerešeno, i nastavlja da peče. Šta je, dakle, ono<br />što ostaje? Samo to, „da se kroz svoje prazne odaje bez<br />odjeka, / iz dna duše, pitam za vino života!“<br />U ciklusu „Najverovatnije“, iz koga su maločas<br />navedeni stihovi, Loma ostvaruje svojevrsni pesnički<br />dijalog sa uzornim likovima Zapada, odnosno zapadne<br />modernosti: od Odiseja do Kafke, od Hrista do Helderlina<br />(ako ovog poslednjeg smemo da prepoznamo u<br />zagonetnim slikama pesama „Vino života“ i<br />„Najverovatnije“). U ovim pesmama, koje će verovatno<br />biti najviše po ukusu književnim sladokuscima,</div><div align="left">prepoznajemo znalca koji mit i literaturu, njihove junake<br />i simbole, izmešta iz izvornog konteksta i, naglašavajući<br />njihovu delotvornost ovde i danas, ukazuje na<br />univerzalnost, na večnost pitanja iz kojih su proistekli.<br />Završni ciklus ove knjige pruža niz snažnih<br />apokaliptičkih scena. Pri tom je pozornica<br />nedvosmisleno određena, naslovom ciklusa („Danas“) i<br />imenovanjem: Srbija, Beograd, Kolubara, Ibarska<br />magistrala… Možda je čudno što u našoj savremenoj<br />književnosti ima malo primera ekološki angažovane<br />poezije (kao što, uostalom, ima isuviše malo primera bilo<br />kakvog etičkog angažmana, no to je druga, i duga priča).<br />Stvarnost kojom smo okruženi daje više nego dovoljno<br />povoda da progovaramo glasom zabrinutim i užasnutim<br />svetom koji se raspada i za čije raspadanje smo u stvari<br />glavni krivci. „Mi“, kolektivni subjekat do koga<br />uspevamo, zajedno sa Lomom, da dođemo jedino u svesti<br />o kolektivnoj patnji i krivici (u pesmi „Danas“), nije<br />nikakvo rešenje: varvarstvo je duboko pod kožom<br />civilizacije. Poslednja reč knjige pesama Miodraga Lome,<br />usamljeno i izdvojeno „Upomoć“, usamljeno i izdvojeno<br />kao što je i subjektivnost svih tih pesama, nije prema<br />tome stvarni poziv za delanje, nije čak ni izraz vere u<br />spasenje, nego samo svedočanstvo o slabašnoj nadi da<br />ima, ipak, nešto što bi moglo doći, još nešto osim<br />praznine na koju smo osuđeni. Na koju smo se osudili.</div>Miodrag Lomahttp://www.blogger.com/profile/17937264720968686382noreply@blogger.com0