Sasa Radojčić

Miodrag Loma, Čudan život; Centreks; Valjevo, 2004.
(objavljeno u Književnom listu)

Zbirka pesama Čudan život Miodraga Lome
predstavlja za potpisnika ovog teksta jedno od prijatnijih
čitalačkih iskustava u poslednje vreme. To je knjiga
kompaktna, jasna u izrazu, a njena četiri ciklusa
okupljaju pesme zaokupljene otvorenim pitanjima
savremene individualnosti. Tradicionalnim rečnikom
kazano, ova knjiga pred čitaoca ispostavlja misaonu
poeziju; njeni problemi su katkad veoma krupni a dosezi
veoma duboki, čak i kada, kao u pretežnom delu pesama
prvog ciklusa, ona nastoji da pre svega simulira
jednodimenzionalnost života kojim, uglavnom, živimo.
Osećanje prolaznosti, neizbežna sudbina
„običnog“ pojedinca u svako vreme i svim podnebljima,
pojačano je pod uslovima anonimizovane egzistencije u
današnjim gradovima. Loma pronalazi uverljive slike da
izrazi to osećanje: „protičem… vrteška sam, a ne voz kroz
ravnicu“. Prizori grada mu služe da pojača utisak o
praznini, o banalnosti u koju smo kao u nepokretnu i
mlaku baru utopljeni, i u kojoj uzaludno tražimo svoj
odraz. Ne nalazimo se ni u sebi samima, ni u drugima.
Iako „duboko udišemo / tuđe živote u sebe“, lica iza kojih
se ti životi skrivaju, iščeznuće za nas, već sledećeg dana,
bez traga. U ispražnjenom, postvarenom svetu, samo
stvari „daju znake da jesam“. Ali stvari mogu samo
prividno da budu oživljene, one su samo surogat za život
koji očajnički nedostaje. U sjajnoj pesmi „Senke“, jednoj
od najuspelijih u knjizi, otvara se igra sa dobro poznatim
toposom moderne književnosti: senka je dvojnik, drugo
Ja – možda čak i autentičnije Ja; dvojnik koji otvara
pitanje identiteta, vrednosti i, ne na poslednjem mestu,
stvarnosti. Ne završava se uzalud ova pesma aluzijom na
Platona i tumaranje nekog lika iz njegovih filozofskih
mitova po svetu senki.
Poslednja pesma u ciklusu o ogledanju u praznini
nosi naslov „Ikar“, i u njoj kao da čujemo neku drugačiju
intonaciju, uzburkanu, ubrzanu, u jednom trenutku
pomislimo čak i poletnu: „da poletim kao ptica“. Ali ishod
mita, baš kao i ishod njegove transformacije u
modernom svetu, neumitan je. Smer leta je predodređen.
„Strmoglavo uistinu.“
Iz tako postavljenih okvira pesnik može samo da
stalno ponavlja svoja zapažanja o ispražnjenom svetu, o
izgubljenim danima, o praznini spolja na koju se
uobičajeno odgovara unutrašnjom lenjošću. Vapaj za
čudom, za svetim, za bitnim, tačka je do koje se mora
doći, ali koja u isto vreme ništa ne rešava. Pitanje ostaje
otvoreno, nerešeno, i nastavlja da peče. Šta je, dakle, ono
što ostaje? Samo to, „da se kroz svoje prazne odaje bez
odjeka, / iz dna duše, pitam za vino života!“
U ciklusu „Najverovatnije“, iz koga su maločas
navedeni stihovi, Loma ostvaruje svojevrsni pesnički
dijalog sa uzornim likovima Zapada, odnosno zapadne
modernosti: od Odiseja do Kafke, od Hrista do Helderlina
(ako ovog poslednjeg smemo da prepoznamo u
zagonetnim slikama pesama „Vino života“ i
„Najverovatnije“). U ovim pesmama, koje će verovatno
biti najviše po ukusu književnim sladokuscima,
prepoznajemo znalca koji mit i literaturu, njihove junake
i simbole, izmešta iz izvornog konteksta i, naglašavajući
njihovu delotvornost ovde i danas, ukazuje na
univerzalnost, na večnost pitanja iz kojih su proistekli.
Završni ciklus ove knjige pruža niz snažnih
apokaliptičkih scena. Pri tom je pozornica
nedvosmisleno određena, naslovom ciklusa („Danas“) i
imenovanjem: Srbija, Beograd, Kolubara, Ibarska
magistrala… Možda je čudno što u našoj savremenoj
književnosti ima malo primera ekološki angažovane
poezije (kao što, uostalom, ima isuviše malo primera bilo
kakvog etičkog angažmana, no to je druga, i duga priča).
Stvarnost kojom smo okruženi daje više nego dovoljno
povoda da progovaramo glasom zabrinutim i užasnutim
svetom koji se raspada i za čije raspadanje smo u stvari
glavni krivci. „Mi“, kolektivni subjekat do koga
uspevamo, zajedno sa Lomom, da dođemo jedino u svesti
o kolektivnoj patnji i krivici (u pesmi „Danas“), nije
nikakvo rešenje: varvarstvo je duboko pod kožom
civilizacije. Poslednja reč knjige pesama Miodraga Lome,
usamljeno i izdvojeno „Upomoć“, usamljeno i izdvojeno
kao što je i subjektivnost svih tih pesama, nije prema
tome stvarni poziv za delanje, nije čak ni izraz vere u
spasenje, nego samo svedočanstvo o slabašnoj nadi da
ima, ipak, nešto što bi moglo doći, još nešto osim
praznine na koju smo osuđeni. Na koju smo se osudili.